HOME

OBNOVLJIVI IZVORI ENERGIJE U HRVATSKOJ


Stvarnost, ne više mit !




Obnovljivi izvori energije zadnjih godina u Hrvatskoj postaju svakodnevna gospodarska tema u medijima i zakonskoj regulativi Republike Hrvatske kako u kontekstu uštede energije i proizvodnje iste alternativnim-obnovljivim izvorima, tako i u kontekstu ekonomičnosti odnosno državnih poticaja investicija na tom području.


Svjedoci smo promjena kako poticajnog - regulativnog okvira od strane mjerodavnih tijela RH, tako i sve veće zainteresiranoste stranih i domaćih investitora za investicije na tom području.


Obnovljivi izvori energije zadnjih godina u Hrvatskoj postaju stvarnost, proizašla iz stvaranja zakonskog preduvjeta i obveza preuzetih iz međunarodnih ugovora i onih smjernica europske zajednice čijem standardu Hrvatska stremi.

Osnovana su državna tijela koja prate i reguliraju navedenu problematiku, postojeća uprava je prilagođena (makar načelno) na sve brže izmjene i prilagodbe u regulaciji i zakonodavstvu, dok je sve više investitora koji traže nove lokacije i prilike za ulaganja u obnovljive izvore energije.

Preuzete obveze o ciljanom udijelu obnovljivih izvora energije u ukupnoj proizvodnji energije te trenutno važeći državni poticaji (prije svega poticajna cijena otkupa proizvedene električne energije od strane RH, odnosno konkretno HEP-a)otvorili su, doduše lagano ali sigurno, vrata za investiranje u proizvodne komplekse.

Karta Hrvatske polako se premrežava točkama proizvodnje obnovljivih izvora energije. Točkama, a ne zonama jer pojedinačan i ukupan udio u ukupnoj proizvodnji energije je zaista na razini točkastog u odnosu na stvarne potrebe za energijom, koje se usput rečeno, povečavaju iz godine u godinu. Potencijali Hrvatske su neupitni po pitanju prirodnog bogatstva voda, biomase (površina pod šumama), poljoprivrednih površina (djelatnih i onih zapuštenih a potentnih), osunčanosti , izloženosti vjetrom i drugih, međutim iskorištenje istih u svrhe proizvodnje energije je daleko od poželjnog i mogućeg.

Razlozi tome su višestruki.

Prije svega praktična primjena različitih sustava proizvodnje obnovljivih izvora energije (vjetar, sunce, voda, biomasa ...) je de facto novost mnogim razvijenim zemljama, prije svega u političkom i gospodarskom smislu. Iako je takva proizvodnja započeta u mnogim zemljama i prije par desetljeća te se danas tamo ne može više govoriti o alternativnim izvorima energije jer pomalo postaju glavni ciljani izvor energije, važnost obnovljivih izvora energije se aktualizirala tek (na žalost) pri prvim znakovima gospodarske krize i krize klasičnih energenata kao što su nafta, ugljen i prirodni plin.

Europska unija kao zajednica zemalja sa različitim energetskim politikama tek kroz zadnje desetljeće intezivno usvaja i postavlja smjernice zemljama članicama (pa tako i Hrvatskoj kao zemlji kandidatkinji), te kao takva prednjači na svjetskoj razini u društvu gospodarsko razvijenih zemalja, za razliku od službenih politika mnogih velikih zemalja – potrošača energije koje kaskaju a ponekad i koče razvoj obnovljivih izvora energije zbog partikularnih interesa vlastitih gospodarstava.

U tom kontekstu razvijanja svijesti i politike odgovornog ponašanja prema prirodnim resursima koji su nam na raspolaganju, Hrvatska tek ulazi u razvojnu fazu proizvodnje energije na takav način, makar sa „tuđim“ kapitalom, tehnologijom i znanjem za početak.
Drugi osnovni razlog sporog (ali sigurnog) razvitka proizvodnje obnovljive energije je lokalnog karaktera. Poslovično ionako spora domaća birokracija našla se u srazu sa tehnološko naprednim tehnologijama ( i novitetima općenito koje ova tema donosi sa sobom) još tromija i skeptičnija, te je zakonsku proceduru potrebnu za dobivanje svih potrebnih posebnih uvjeta, suglasnosti, registracija, ugovora i dozvola za proizvodnju zakomplicirala, unatoč deklariranim zakonskim rokovima.

Ostaje za vidjeti što će aktualna vlast učiniti po tom pitanju.

Treći razlog su svi oni ostali:
od čekanja godinama na isplativost opreme (čija cijena srećom s godinama znatno opada), osiguranja financiranja projekta sa jasnom vizijom o svim mogućim kritičnim točkama projekta kao takvog (npr. nemogućnost ispunjavanja zadanih zakonskih rokova za ishođenje pojedinih dokumenata), zadovoljavanje svih kriterija financijskog sektora, prije svega banaka o sigurnom investiranju novca i povratu uloženog do stanja osiguranja logistike i komunalne infrastrukture na terenu na konkretnim lokacijama te prilagodbe same prostorno planske dokumentacije.

Razloga naravno ima još, ovisno o tipu postrojenja, investicije, karakteru lokalne i državne uprave, sprecifičnosti lokacije, nestabilnosti financijskih konstrukcija, ali usprkos svemu, mali pomaci su vidljivi.

Tržišna utakmica je vidljivo započela, na terenu su mnogi (sa mnogo entuzijazma) započeli s radom, prepreke se pomalo snižavaju (za sad ne uklanjaju) te se sve više priprema projekata sa većom snagom proizvedene energije i većim utjecajem na udio u ukupnoj proizvodnji energije u Hrvatskoj i na prostorne resurse kao takve.

U preslagivanju aktualne zakonske regulative i poticaja, priča o obnovljivim izvorima energije u Hrvatskoj dobija svoj pravi zaplet u kojem sudjeluju sve zainteresirane snage i javnost, što je poticajno za razvoj svijesti ne samo o mogućem, nego i o svakodnevnoj potrebi i prilici za razvoj tehnološki čistog gospodarstva „u suradnji s prirodom“.

Arhiva članaka